Kako nas divlje deponije ubijaju - polako, ali sigurno

Dr. Konstantin Ilijević sa Hemijskog fakulteta u Beogradu u svom autorskom tekstu za naš portal Klima 101 o razmjerama problema divljih, nesanitarnih deponija – od oticanja toksičnih supstanci u podzemne vode, preko požara, do razlaganja i gorenja plastike.

Neodgovarajuće upravljanje otpadom predstavlja ogroman ekološki i zdravstveni problem i za sve stanovnike Srbije. Prema procjeni Agencije za zaštitu životne sredine, otpad iz domaćinstava odlaže se na više od 2300 divljih i 164 komunalne deponije. Prikupljeni podaci iz Katastra deponija su alarmantni jer ukazuju da je čak i na komunalnim deponijama odlaganje smeća često samo nijansu sigurnije u odnosu na divlje deponije.

Različite vrste otpada koje proizvodimo u domaćinstvu međusobno interagiraju i proizvode mnogobrojne toksične supstance koje su direktno štetne za naše zdravlje, živi svijet, ali također značajno doprinose klimatskim promjenama. U ovom tekstu ćemo se bliže upoznati s tim procesima, ali i istražiti šta kao društvo i pojedinci možemo učiniti da se uočeni problemi riješe.

Mikroorganizmi razgrađuju organski otpad i stvaraju velike količine metana

Negdje oko polovice našeg komunalnog otpada čine ostaci hrane, vrtni otpad i drugi slični biorazgradivi materijali. Zajedno s ostatkom otpada odlažu se u za to predviđene rupe iskopane u zemlji, a s vremenom postaju prekriveni novim slojevima smeća i završnim slojem zemljišta. Kada se nađu u dubljim slojevima deponije, bačeni ostaci hrane nažalost ne ostaju nepojedeni. Za to će se pobrinuti mikroorganizmi koji se mogu prilagoditi i uspijevati u najrazličitijim mogućim sredinama, pa i u dubljim slojevima deponija u kojima vlada odsustvo kisika.

Klimatske promjene će povećati učestalost dana s velikim količinama padavina, koje mogu prodrijeti u dublje slojeve deponija i transportirati oslobođene toksične supstance.

Mikroorganizmi u anaerobnoj sredini razgrađuju organsku tvar putem fermentacije. Ovaj proces ne zahtijeva prisustvo kisika, ali zato može oslobađati velike količine metana. Metan 25 puta više doprinosi zagrijavanju atmosfere nego ugljikov dioksid, a deponije će ga postepeno ispuštati dok god u njima postoji bilo koji oblik nerazgrađene biorazgradive organske tvari, što se na vremenskoj skali mjeri desetljećima. U toplijim regijama period emisije traje 20 do 30 godina, dok u hladnijim može iznositi i 100 godina.

Metan je također vrijedan privredni resurs, ali u deponijama on nastaje sporo, u niskim koncentracijama i s velikim brojem komercijalno nepoželjnih nečistoća (ugljikov dioksid, voda). Stoga ima nisku kaloričnu moć, što otežava njegovu eksploataciju i češće se tretira samo kao ekološki problem, a ne kao ekonomski isplativ plin.

Razna jedinjenja koja nastaju na deponijama povećavaju kiselost kišnice i utječu na rastvaranje toksičnih metala

Osim metana, fermentacijski procesi proizvode i razne druge proizvode koji su često manje ili više kiseli (npr. ugljikov dioksid, mliječna i octena kiselina). Nakon obilnijih kiša, kišnica prodire u dublje slojeve deponije i postaje kisela, što značajno povećava njezinu korozivnost.

Primijetili ste da na ambalaži svih baterija i tehničkih proizvoda postoji obavijest o zabrani bacanja u smeće na kraju njihova životnog vijeka. Obavijest je postavljena s dobrim razlogom zato što ti predmeti sadrže mnoge toksične metale poput: kadmija, kobalta, nikla, žive ili olova. U dodiru s vodom, naročito kada je njezin pH snižen, dolazi do rastvaranja, mobilizacije i migracije toksičnih elemenata i njihovih spojeva.

Rastvorene zagađujuće supstance kontaminiraju okolno zemljište ili putuju dublje, sve do rezervoara s podzemnom vodom ili do površinskih izvora. Tim putevima zagađenje za koje smo mislili da je zakopano duboko i daleko od nas ponovo dolazi u kontakt s ljudima putem vode koja se koristi za navodnjavanje, rekreaciju ili ribolov. Dodatna otežavajuća okolnost proizlazi iz činjenice da će klimatske promjene u budućnosti značajno povećati učestalost dana s velikim količinama padavina, koje mogu prodrijeti u dublje slojeve deponija i transportirati oslobođene toksične tvari.

Veliki problemi zbog plastičnog otpada

Izuzetno velika količina plastike koja se svakodnevno odlaže na deponije posebno je opasan ekološki problem. Vremenom plastika postaje krta i sklona usitnjavanju u sve manje čestice. Taj je proces spor i dugotrajan, tako da ćemo tek u budućnosti vidjeti u kojoj mjeri i koja količina mikroplastike se oslobađa iz dubljih slojeva deponija, kao i koji su sve toksini adsorbirani na površini čestica mikroplastike.

Srbija ima drugi, mnogo akutniji i opasniji problem s nesanitarnim i divljim deponijama, jer na njima često dolazi do požara koji se teško gase, traju danima ili tjednima i oslobađaju širok spektar toksičnih tvari u zrak.

Ako ste ikada ubacili komadić plastike u vatru, primijetit ćete da gori dugo, čađavim i jako neugodnim plamenom. Kada plastične mase gore na deponijskim požarima, proces sagorijevanja postaje još opasniji jer se odvija bez dovoljne količine kisika, što pogoduje formiranju čestica čađi. Čađ je nepoželjna jer smanjuje albedo efekt površina po kojima pada, što vodi do povećanja temperature atmosfere. S druge strane, čestice čađi imaju izuzetne apsorpcijske mogućnosti, pa se za njih lijepe razni toksini nastali tijekom sagorijevanja. Zračne struje ih podižu i prenose do obližnjih naselja.

Primjer Beograda i deponije u Vinči najdrastičniji je, ali sličan problem ima i svako drugo mjesto koje ima nesanitarnu ili divlju deponiju u Srbiji.

Svaki problem ima svoje rješenje

Jesu li ovi ekološki problemi nerješivi? Naravno da nisu, što praksa mnogih gradova i zemalja jasno pokazuje. Rješenja se mogu i moraju primjenjivati na individualnom, gradskom, regionalnom i državnom nivou. Mnogi proizvodi koje kupujemo nisu nam nužno potrebni – ponekad ih možemo posuditi, a često i prenamijeniti nakon isteka vijeka trajanja. Također je važno kupovati proizvode s minimalno nepotrebne ambalaže. Tako ćemo smanjiti ukupnu količinu otpada koja u Srbiji godišnje iznosi oko trećinu tone po stanovniku.

Ako živite u stanu s terasom ili u kući, možete doprinijeti na višestruko koristan način – napravite komposter u kojem ćete odlagati biorazgradive ostatke. Smanjujući količinu biorazgradivog otpada, „izgladnjujemo“ mikroorganizme u deponijama koji proizvode metan i sprječavamo formiranje kiselina koje mobiliziraju toksične metale. Kompostiranjem ćete s vremenom dobiti i određenu količinu organskog gnojiva koje možete koristiti u svom vrtu ili dvorištu.

Individualne akcije su važne i korisne, ali je mnogo veći prioritet utjecati na donositelje odluka na svim razinama. Trebamo inzistirati da se otpadom upravlja odgovornije.

Pravilnim odlaganjem i reciklažom elektroničkog otpada, plastike i papira možemo značajno smanjiti količine koje dospijevaju na deponije – i time smanjiti rizik od požara, ispuštanja toksičnih plinova i zagađenja podzemnih voda.

Kao građani moramo biti glasni, jasni i uporni u zahtjevima da se maksimalno poveća udio recikliranog otpada (plastika, metali, staklo, papir), ali i da se zakonski destimulira proizvodnja otpada – primjerice, zabrani upotreba besplatne ambalaže za jednokratnu upotrebu.

Kada se izborimo za odgovornije upravljanje otpadom, riješit ćemo cijeli niz ozbiljnih ekoloških i zdravstvenih problema. Dobit ćemo mnogo: manje emisija stakleničkih plinova, čistiji zrak, vodu, tlo i zdraviju hranu.

Izreka kaže da nesreća nikad ne dolazi sama – što se pokazalo tačnim i u kontekstu problema zaštite okoliša. Ali istu tu izreku možemo tumačiti i obrnuto – na pozitivan način. Određena rješenja istodobno rješavaju više ekoloških i zdravstvenih izazova, uključujući i problem klimatskih promjena.